Ne znam jeste li primetili, ali u poslednje vreme TV serija „Igra prestola“, snimana po serijalu knjiga „Pesma leda i vatre“ Džordža Martina stekla je izvesnu popularnost među fanovima. Ove godine, serija je ušla u petu sezonu, a već četiri godine delimično se snima u susednoj Hrvatskoj. Pitali smo troje statista, Maju, Sanju, i Maria, da podele sa nama utiske sa snimanja. Da obrate pažnju oni koji se nadaju da bi u nekoj sledećoj sezoni, na primer, Đavolja varoš mogla da glumi neku dornjansku nedođiju.
Emitor: Kakve ste uloge igrali? Jeste li ušli u emitovani materijal?
Mario: Bio sam plemić u Kraljevoj Luci dve godine, i sad posljednju sezonu sam bio i ministrant i seljak, i da, ušao sam u emitirani materijal u sve tri sezone sto smo snimali.
Sanja: U drugoj sam sezoni bila plemkinja, vidi me se nešto, ali ako prstom pokažem svojima – to sam ja, onda me prepoznaju, inače mislim da ne bi. Prošle godine, odnosno ove sezone, sam bila sparrow supporter, dno dna siromašna – kad god je trebalo nekog jadnog gurnut u prvi plan, ja sam bila tamo. U jednoj sceni sam nekakva žena trgovca koja se kao fura na plemkinje, ali sve to izgleda dosta jeftino i ove godine se vidim u jednoj sceni, ali nisam posve zadovoljna s obzirom na to da sam u toj sceni imala čak i riječ za izgovoriti, a koju su naposljetku izbacili.
Glamur, slava i bogatstvo.
Maja: Ja sam bila u drugoj sezoni sa Sanjom, a tada smo upoznale i Maria. Uloga je bila plemkinje, statista sa zadatkom i da, vidim se konkretno u dve scene.
E: Kako se postaje statista? Kako izgleda prijava, selekcija…?
Sanja: Dakle, negdje u 6. mjesecu već se na Facebook stranici produkcijske kuće Embassy pojave online prijave. Prve godine je bilo više-manje stihijski, spomenulo se na lokalnom radiju i to je to. Sada se ispunjavaju online prijave i dolazi se na kasting uživo koji je organiziran u više gradova, a datumi ovise o tome kada se počinje snimati tamo. Na kastingu se ispuni prijavnica vrlo slična online prijavnici (dob, visina, težina, gdje bi statirao, bi li se skinuo za potrebe serije i sl.), jedina razlika je što u online prijavnici ti sam šalješ svoje fotke, a uživo te poslika njihov fotograf.
E: Kako je izgledalo samo snimanje? Pripreme, probe, ponavljanja? Je li bilo naporno, jesu li vas hranili?
Mario: Snimalo se po cijeli dan, jer je i samo jednu scenu trebalo snimati iz svih mogućih kuteva… U mojoj prvoj sceni, kad slavimo Joffrejev rođendan, može se vidjet da je sunce čas na jednoj čas na drugoj strani – em je jutro em je poslijepodne, a sve ista scena. Za posebne scene smo imali i pripreme: jednu scenu pobune iz smo prvo dan prije isprobali na nekom parkingu, pa onda tek sutradan snimali.
Maja: Bila je i proba s kaskaderima.
Mario: I uvijek svaku scenu prvo probamo bez glumaca, i onda kasnije oni dođu pa probamo opet i s njima, pa tek onda snimamo finalno. A po mom mišljenju hranili su nas dobro. Nekima ne pašu lunch paketi, al sam ja bio sretan jer mi netko daje hranu besplatno. Kad smo snimali male scene druge godine, imali smo isti meni kao i glumci.
Maja: Samo snimanje je meni bilo super, odlična atmosfera, glumci su bili friendly, bilo je i ponavljanja iz vise kuteva ali je nekako brzo išlo. Hranili nas doručak, neki gablec i ručak kad je bilo cijelodnevno snimanje. Inače u svakoj pauzi dijelili vodu svima, a kad smo dosta na suncu stajali čuvali su nas suncobranima.
Sanja: Prve godine su bili nešto slabiji, ali zadnje su nas stvarno šopali užinama, ručkovima, sokićima… Nitko nikad nije bio gladan.
Maja: Sanja i ja jednom nismo stigle na svoj gablec pa nam je Piter donio svoju naranču. To je bilo simpa.
Maja i lokalni distributer agruma
E: Šta biste želeli da su vam dali da ponesete sa seta? Koji vam je događaj sa snimanja bio najupečatljiviji? Jeste li upoznali nekog zanimljivog (ne samo poznate glumce)?
Maja: Nisam pomislila da nešto uzmem sa seta. Uspomene imam u obliku slika i autograma. Htjela sam baciti cipele u kojima smo bili.
Mario: Nisam razmišljao da bih nešto ponio sa seta a ako bih mogao, onda bi to bio kostim u kojem sam snimao u trećoj sezoni, jer mi je bio odličan! Al sa ove godine snimanja imam grižnju savjesti jer sam iz dosade potrgao rekvizit sušene smokve, tako da bih se valjda sad jako grizao da sam nešto baš uzeo.
Sanja: Prve godine nosila sam prekrasan broš koji me zapravo milijun puta ubo u rame tijekom snimanja scene luđačkog trčanja, ali jako rado bih da sam ga mogla nekako… pa, maznuti.
Mario: Bilo mi je previše dobrih događaja da bih izdvojio samo jedan, ali mi je definitivno značilo kad su me koordinator Collin pitao bavim li se inače glumom, jer sam odlično odradio tu istu scenu u kojoj smo mi plemići jedva izvukli živu glavu… Sada znam da oni svakoga hvale i da im je to metoda da nas natjeraju da budemo još bolji, al ja sam zbog toga krenuo na glumu i sad se već treću godinu time bavim. Upoznao sam puno dobrih ljudi s kojima sam i danas u kontaktu, između ostalog i Sanju i Maju, a bilo je i svakakvih „zanimljivih“ čudaka pa eto da i takve vidim.
Sanja otkriva tajnu izdržljivosti Kraljeve garde.
Sanja: Najupečatljiviji trenutak sa snimanja bio je također u drugoj sezoni kad sam se tijekom snimanja te scene luđačkog trčanja zaletjela u Lannisterovog stražara koji je trčao u suprotnom smjeru. Ne znam točno što se dogodilo, ali spektakularno sam odletjela u zrak i tresnula na leđa. Pad je očito gadno izgledao, iako mi nije bilo ništa, da sam morala otići sa strane da me liječnik pregleda, a kad sam se vratila na set dobila sam i spontani pljesak (ove godine saznala sam da ga je pokrenuo upravo najdraži kolega statist, Mario). Kasnije su mi prilazili i pitali me je li pad bio dogovoren i jesam li profesionalna kaskaderka.
Maja: Povezat cu se na istu scenu koju smo odvojeno snimale: nas dve u centru pažnje kamera i svih. Naime, dohvatili nas se „seljaci” pa nas dve plemkinje tukli i svašta i sjećam se kasnije jednog starijeg statista kako je komentirao da mu je sve tako stvarno izgledalo i tužno da se htio ubaciti da nas obrani.
Sanja: Glumci su mi, naravno, bili najzanimljiviji, onda kolege statisti s kojima se čujem i nalazim, a od ostatka ekipe mi je možda najzanimljivija bila žena iz produkcije zadužena za zvuk koja mi je ispričala svoju zanimljivu životnu priču o tome kako je od običnog statista došla do produkcije „Igre prijestolja”, što je naravno ono što bi većina statista stvarno htjela. A bila je utoliko zanimljivija što je u jednom trenu bila i dvojnica Xene ratnice.
Maja: Meni su super sjećanju ostala dva frizera iz Britanije koji su mi svaki dan umetke stavljali i frizuru radili… Trajalo je to i preko sat vremena.
E: Da li biste ponovili celo iskustvo, i kome (kakvom tipu osobe) biste preporučili da se bavi statiranjem?
Mario: Onima koji su fanovi serije i koji vole nepredviđene situacije i ekstremne vremenske uvjete, a ne onima kojima je teško rano ustajat ili cijeli dan slušat i radit šta ti netko drugi kaže.
Za veliku umetnost, mora se malo i patiti.
Sanja: U domaćim serijama obično sjediš u kafiću i piješ čaj nekoliko sati ili prolaziš ulicom 15 puta. U „Igri prijestolja” scene su puno zahtjevnije, naročito scene borbe, i u njima smo, rekla bih, puno više od pukih statista. Na kraju krajeva, produkcijska ekipa je nekoliko puta izjavila, što uživo, što u videima, da nema statista da ne bi bilo ni serije. Preporučila bih statiranje osobama koje su, naravno, fanovi, a onima koji nisu bih rekla da ako nemaju čelične živce i dobru volju za ranim ustajanjem, ponavljanjem nama besmislenih scena po 30 puta i ponekad vrlo dugim i nama besmislenim čekanjima na setu da se radije ne prijavljuju. I da, naravno, ponovila bih iskustvo, nadam se već ove godine
Maja: Ponovila bih i nije mi nimalo žao sto sam išla, niti mi teško palo rano ustajanje kao sto su Sanja i Mario rekli. I definitivno preporučam iskustvo fanovima i svima koje zanima kako to izgleda „iza kulisa” jedne tako velike produkcije.
Hvala svima na učešću.
Miloš Petrik
sve slike preuzete iz ličnih arhiva učesnika razgovora uz njihovo odobrenje
Komentari