Lepo su stari kazivali, ali nama se nije dalo da poslušamo. Šurovali smo sa veoma opasnim nevernicima. U istom smo kolu i sada, ali nećemo još dugo.
Neće nas biti.
Vesti o prvim udarima Osmanlija stigle su mi u Kruševac pre mnogo, mnogo godina. Dete sam bio, ali sam štošta raz’birao i tada.
„Što si mi kupio ovaj dres, znaš da ne navijam za Partizan!?”, besno je zafrljačila dres u njegovom pravcu, a on je refleksno pružio ruku i uhvatio ga u vazduhu. Jednim brzim pokretom dres je bio spakovan i on se pokunjeno – ili je bar njoj to tako izgledalo – okrenuo i pošao ka vratima.
Rudolf protrese teglu, užasnut što ga dočeka muk umesto poznatog i prijatnog šušketavog zvuka. Bila je prazna! I dok su mu čelo orošavale jedva vidljive graške znoja – koje će svi i te kako videti uskoro, pomisli on – razmišljao je ko je ovaj put zeznuo stvar i šta zapravo rade svi ti silni asistenti koji ne služe ničemu sem da se tove od njegovih kolača, žderući ostatke nakon svake emisije, ti prokleti beskorisni… Prestani!
„Znate ono kada ste tako mladi da vam je telo tesno za sva uzbuđenja koja osećate, a budući dani deluju predaleko jer se u njima nalazi sve ono novo i sjajno što će vam se desiti? Onda to osećanje počinje da se javlja samo u one martovske dane koji mirišu na zemlju i zeleno ili tople majske večeri koje se pretvaraju u noć što traje dovoljno dugo da od nje postane bilo šta.