Kraljica Erregina posmatrala je more svojih podanika kako talasa daleko u podnožju dvorca. Do njenih odaja dopirali su prigušeni zvuci neprekidne užurbanosti i nervozni žamor koji skoro nikada ne jenjava, naročito sredinom jeseni kada su pripreme za zimu u zenitu. Ljeto i bogovi bili su i ove godine milostivi, velikodušno dijeleći blagoslove i uspješnu ljetinu kojom ispunjavaju ogromne ostave duboko ispod zemlje. Vladala je više od polovine svoga života i uspjela je od Inurriaka načiniti najsnažnije kraljevstvo, silu koja neprikosnoveno vlada prostranstvom kojem je, čak i sa ove najviše kule, pogledom nemoguće ocrtati granicu. Sam zamak se izdizao visoko na brijegu kojeg sa svih strana okružuje divljina i prašuma Oihan, nepregledni okean zelenog života. Kraljičina neustrašiva vojska pokorila je skoro svakog neprijatelja, skoro svaku živu dušu koja se usudila pružiti otpor i sada, kada njeni ratnici u stroju koračaju tlom, sva stvorenja bježe i panično uzmiču, čak i ona stotinama puta veća od prosječnog Inurriačana. Vješti vojnici su samom svojom mnogobrojnošću savladavali i divovske zelene Txitxarre, kidali njihov tanki oklop i još tanja krila, obarajući ih na tlo, komadajući ih i njihovo gorko meso odlažući kao hranu. Život u prašumi Oihan je težak – okrutnost je njene ljude učinila lovcima a ne plijenom, a kraljica je bila ponosna na ono što je postigla kao i na život koji je za svoje podanike izgradila.
Milioni užurbanih stvorova gmizalo je u kolonama koje su se kretale od zamka i ka zamku. Velika većina njih nikada nije ni vidjela kraljicu, niti će. Ona nije napuštala svoju sobu na vrhu kule iz koje je svakodnevno izdavala naređenja svojim savjetnicama, a one su bile te koje su kraljičinu volju sprovodile među pukom. Upravo zbog te nedostižnosti kraljica Erregina je slavljena poput božanstva i obožavana od strane svih, pa i najmlađih stanovnika Inurriaka. Pogleda izgubljenog u hipnotičkoj gomili kraljica nije primijetila kako je u sobu ušetala Hegaldia, jedna od tri savjetnice i potencijalna Erreginina nasljednica. Tek nakon što je Hegaldia progovorila kraljica shvati da nije sama i okrenu se djevojci koja joj je i ovog jutra nosila vijesti iz kraljevstva.
– Vaše Veličanstvo – otpočela je oštrim suvoparnim glasom – stigle su vijesti sa fronta. Neprijateljska vojska će, ako nastavi ovim tempom, za dva dana stupiti na našu teritoriju. Našu izvidnu jedinicu opkolili su gerrarski vojnici i ubili skoro hiljadu izviđača, kao i tri Letača. Među njima je bila i Dontziela. Moje naiskrenije saučešće, Vaše Veličanstvo.
Smrt kćerke je nije ni približno toliko potresla koliko saznanje da su vojnici Gerrara posljednjih dana tako mnogo napredovali. Djece je imala daleko više nego kraljevstava, a sudbina pojednica blijedi naspram sudbine kolektiva kojeg sada treba zaštititi od osvajača sa druge strane prašume Oihan. Kraljevstvo Gerrar je bilo posljednja prepreka koju Inurriak treba savladati kako bi jednom za svagda mogli ponosno reći da sav poznati svijet, od nepreglednih voda Itsasoa na istoku do crnih, beživotnih pustinja Arrastoa na zapadu pripada njima. Iza ovih nesagledivih granica žive drevni besmrtni bogovi, stvorenja koja stvaraju i uništavaju, žive i ratuju daleko od sudbine sitnih duša Inurriaka, Gerrara i zelenog Oihana između njih.
Kraljica se već dugo spremala za konačnu bitku. Mnoga sitnija i krupnija kraljevstva pala su pod silinom njene vojske, a porobljene žrtve sada rade za njen voljeni Inurriak. Tako je kraljevstvo raslo, proždiralo poput gladne zvjeri sve oko sebe, dok napokon nije doseglo razmjere kojima se danas ponosi. Ali kraljica je ipak strahovala zbog ove gerrarske neustrašivosti. Gerrar je mnogo manje kraljevstvo, ali gerrarski vojnici su na opravdanom glasu kao iznimno opasni. Njihovi crni oklopi i oštro oružje siju strah i šire legende koje su našle svoj put čak i do vrha njene sigurne kule i sobe koju već godinama nije napustila. Erregina je znala da će ovaj rat uzeti ili donijeti sve, načiniti je najvećim monarhom svih vremena ili jedinim krivcem koji je svoje ljude osudio na ropstvo.
– Hvala ti Hegaldia – reče kraljica svojoj pomoćnici i potencijalnoj nasljednici. Hegaldia je bila Letač, dragocjen dragulj kraljevske vojske i elitni obavještajac obučen za najopasnije zadatke borbe i izvidnice. I sama Erregina je u mladosti bila Letač, jedan od najboljih. Međutim, kada je proglašena kraljicom i krunisana kao vrhovni vladar Inurriaka odbacila je krila kao žrtvu, simbolično se odričući slobode zbog kraljevstva kojem će bezuslovno služiti.
– Naredi povlačenje Sakupljača, Lovaca i Ratara – nastavi ona – Neka se povuku u dvorac. Pripreme za zimu sada moraju sačekati. Naredi vojnicima da budu spremni za napad i da sutra sa zorom krenu u susret gerrarskoj armiji. Želim da ovaj rat odvedem što dalje od dvorca i duboko u Oihan. Tamo imamo veće šanse. Robove zatvori u podzemne ćelije. Posljednje što nam treba jeste da se pobune i pridruže Gerraru.
Hegaldia je pažljivo slušala svoju kraljicu i pamtila naređenja koja joj je izdavala. Nakon što je Erragina završila, mlada Letačica se nakloni i napusti kraljičine odaje. Erragina je ponovo ostala sama među svojim zidovima, gubeći bitku sa mislima, nadama i strahovima. Noć je brzo padala a njena tama je skrivala crne oklope neprijatelja duboko u sjenama prašume. „Konačni obračun se približava“, pomisli kraljica koja skoro da je mogla čuti dobovanje vojničkog marša, taj tmuli zvuk koji otkucava poput tempirane sudbine spremne da eksplodira i tako okonča agoniju čekanja.
***
Jutro ju je dočekalo budnu, zamišljenu nad kartama svijeta okruženog drevnim granicama – lijevo crnim Arrastoom a desno plavim okeanom Itsasom. Pomjerala je crvene figure, sitne modele vojnika po starom papiru i razmišljala o najboljoj strategiji za napad. Voćni sok je netaknut stajao pored nje. Odbijala je da jede, čak i da pije, sve dok se bitka ne okonča, a sudeći po izvještajima koje prima iz sata u sat, gerrarska vojska je skoro stigla do dijela prašume na kojem će je sačekati njeni hrabri vojnici, spremno i požrtvovano braneći svoju domovinu Inurriak u ime svoje kraljice i miliona ostalih čiji životi zavise od njihove odvažne žrtve. Hegaldia je ovog jutra ušla u kraljičine odaje primjetno nervoznija. Strah je crtao linije njenog mladog lica koje nije naviklo da se plaši.
-Vaše veličanstvo, Gerrar je jutros prešao na našu teritoriju. Skoro svi vojnici su mobilisani na granicu, sa izuzetkom vašeg tjelohraniteljskog voda koji je raspoređen po zamku. Vaša kula je osigurana, visosti.
Erregina je znala da su ove mjere čista rojalistička trivijalnost. Kada bi gerrarska vojska dospjela do zamka, jedan dobro uvježban vod ne bi imao šanse protiv krvožednog mora vojske koje bi preplavilo njeno kraljevstvo i poubijalo sve Inurriačane. Pogledala je kroz prozor i vidjela rijedak prizor usamljenosti i tišine koji se prostire sve do oboda prašume. Znala je da, duboko ispod zemlje njeni stanovnici strahuju, čekaju dobre vijesti i nadaju se da će ovaj rat biti posljednji. Tanka jutarnja izmaglica gmizala je prema zamku poput aveti i zlog predskazanja. Pipcima koji su posezali čak od istočnog okeana milovala je visoku kraljičinu kulu, šapućući joj o jeseni koja odmiče.
-Magla je uranila ove godine, zar ne Hegaldia? – upita je ne okrećući pogled ka mladoj Letačici – Nadam se samo da nam neće otežati ovu već dovoljno tešku situaciju.
* * *
Hegaldia se nije vraćala već satima, a kraljica je znala šta to znači. Bitka je počela, a tamo negdje u samom zelenom srcu Oihana njena vojska ukršta uružje sa crnim oklopima Gerrara. Sunce je već visoko titralo na nebu, rastjerujući jutarnju maglu koja će, svakim narednim danom postati upornija i gušća sve dok potpuno ne pomrači poznati svijet i tako ih ponovo uvede u hladnu zimu. Za sada su posljednji trzaji ljeta snažniji. Plašila ju je tišina i iščekivanje, taj konstantni podsjetnika da je bespomoćna i izolovana u momentu kada je svom narodu najpotrebnija. U ovim trenucima straha sve bi dala da samo jednom poleti, ponovo kao kad je bila mlada, i da na bojnom polju zajedno krvari sa svojim vojnicima. Sada je zaštićena visokom kulom i tjelohraniteljima, ali u svoj toj izolovanosti otkrila je slabost, ranjivost među zidovima neznanja i iščekivanja. Napokon, čula je korake i ženski glas ispred vrata kako se obraća dvojici vojnika. Potom je ušla Hegladia.
– Vaše veličanstvo – reče Letačica već sa vrata – bitka bjesni na pola sata vazdušnom linijom od zamka. Erragina je primijetila razderano krilo i rane koje prekrivaju tijelo mlade nasljednice. Znala je da se Hegaldia hrabro borila i da je rizikovala svoj život kako bi doletjela do zamka i javila kraljici vijesti sa fronta.
– Koliko žrtava? – upita Erregina.
– Sto hiljada naših, nešto malo manje gerrarskih.
„Ove cifre još ništa ne znače“, pomisli kraljica. Do sumraka će sigurno sve biti razriješeno, ali za sada je nemoguće prognozirati.
– Hvala ti, draga Hegaldia. Sad se vrati na bojište i prenesi našim vojnicima moju zahvalnost za njihovu žrtvu i moje ohrabrenje da izdrže i pobijede za sve nas. Letačica je brzo nakloni i napusti kulu.
* * *
Sunce je polako klizalo po nebu, spuštajući se iz sata u sat prema vodama Itsasoa. Kraljica nije odvajala pogled od šume odakle je iščekivala hordu vojnika crnih gerrarskih ili crvenih inurriačkih oklopa. Pretpostavljala je da je bitka gotova. Sad joj ostaje samo da čeka i da se nada najboljem. Iznenada, na horizuntu ugleda Letačicu koja je jurila prema zamku. Prepoznala je Hegaldiju. Nervozna drhtavica obuze njeno tijelo u očekivanju zvuka koraka ispred vrata, glasa koji će se predstaviti stražarima i vijesti koje će uskoro čuti, presudu ovoj neizdrživoj agoniji. Vrata odaje su se otvorila i kroz njih uđe Hegaldia, ranjena i umorna, iskidanih krila koja su jedva nosila njenu težinu. Letačica se smijala.
-Pobijedili smo, Kraljice!
Erragina teško odahnu, zavali se na veliki presto i zatvori oči u olakšanju. „Gotovo je“, pomisli kraljica. Zahvaljivala se bogovima koji su bili naklonjeni njenom narodu i Inurriaku. Od sada će sve biti lakše. Njeno kraljevstvo će preživjeti zimu, dočekati proljeće veće i mnogobrojnije nego ikada ranije, provesti ostatak svog života bez neprijatelja, bez ratova koji su ih izmorili ali nikako obeshrabrili. Svijet pripada njima, sve do božanskih granica je od danas Inurriak, najveće i najsnažnije kraljevstvo koje je ikada postojalo.
„Hvala bogovima“, pomisli Erragina i, taman što poželi da Hegaldiji izda naređenje da javi stanovnicima koji su se skrili u podzemlju, osjeti kako se tlo okreće oko njih, kako zidovi njene sobe na vrhu najviše kule zamka pucaju uz zaglušujuću buku i kako nalet vjetra i eksplozija bacaju njeno tijelo na suvu zemlju uz obod prašume. Stigla je samo da pogleda iznad sebe i da se suoči sa plavim nebeskim svodom boreći se sa nesvjesticom i bolom. Zaglušujući vrisci miliona duša oko nje paralisali su joj čulo sluha. U posljednjem trenutku svog života pomislila je da je, naspram plavog neba i sunca u daljini, ugledala lice boga. Ubrzo zatim su plamenovi proždirali njeno tijelo. Nije stigla da pusti ni najmanji glas.
* * *
Dušan i Marko su jedva dočekali zvono za kraj časa. Ljetni praznici su tako brzo prošli a škola im se prikrala i sada, evo, ponovo sjede u istim klupama, slušaju isti glas učiteljice, ponovo se zamaraju brojevima, istorijom, pravopisom, zadaćom. Ljeto je bilo prekratko. Sada im je zvuk zvona raširio oči i dao snage da nastave sa igrom i da ugrabe posljednje sunčane dane prije nego što nastupi jesen, kiše i magla. Čim im je učiteljica zadala zadatke koje moraju uraditi preko vikenda, dva dječaka su istrčala iz škole i uputila se ka obali. Pravili su žabice bacajući pljosnato kamenje u vodu. Dušan se smijao Marku koji je bezuspiješno pokušavao natjerati svoj kamen da poskoči više od dva puta. Trčali su oko svjetionika, virili kroz prozor u sobu gdje je nekada živio svjetioničar, davno u prošosti kada se svjetlo palilo ručno.
– Čik uđi unutra, Mare. – zadirkivao je Dušan svog druga znajući da je ovaj plašljiv. Marko se zatim osvrnuo oko sebe, uvjerio se da ga niko ne posmatra i zatim kamenom razbio jedno od četvrtastih stakala na prozoru, zavukao ruku kroz pukotinu i otškrinuo ga.
– Kad se beba plaši, ući ću ja.
– Nisam ja beba! – povika Marko, ali i dalje je odbijao da dokaže Dušanu da se ne plaši. Stajao je po strani i nervozno osmatrao da li se neko približava. Dušan je već uveliko njuškao po staroj sobi svjetionika, zavirivao u ormar, gledao ispod stola i kreveta ali ne nađe ništa zanimljivo. Bila je već godinama napuštena.
– Hajde, požuri – dovikivao je Marko sa prozora – uhvatiće nas.
Nakon što su se trkom udaljili od svjetionika, dječaci su se uputili ka izlazu iz grada. Dušan je jednog dana, dok se vozio tim putem sa svojim roditeljima, ugledao pored mora napušteno zemljište koje mu se učinilo idealnim za istraživanje. Dva dječaka su hodala ivicom magistralnog puta pored okeana osvrćući se prema svjetioniku koji je izgledao sve manji i koji će za nekoliko časova pulsirati pun života.
– Eno ga – povika napokon Dušan – stigli smo!
Pogledali su na obe strane u slučaju da im se približava neko vozilo, a kada su se uvjerili da je put čist, pretrčali su preko crnog asfalta i stigli na ovo izolovano poluostrvo zelene trave. Tu ih je dočekao znak.
Mjesto budućeg tržnog centra Svjetionik – najvećeg u regiji
Sa vama već do 2005.
– Za dvije godine će ovdje biti najveća prodavnica igračaka u zemlji! – zadivljeno reče Dušan – Tako mi je rekao tata.
Trčali su zelenom livadom, gazeći travu koja im je sezala skoro do koljena. Marko je požurio prema ivici parcele koja se strmo spuštala metar iznad okeana. Tada je začuo Dušana koji ga doziva.
– Mare, požuri! Ovo moraš vidjeti.
Dječak je stajao iznad mravinjaka visokog preko dvije stope. Zadovoljno se smijao.
– To je samo mravinjak – reče Marko – šta je tako posebno?
Dušan mu ne odgovori vec skide ranac sa leđa i izvuče nešto iz malog zadžepka. Staklo lupe se zlokobno presijavalo, divlje prelamajući sunčeve zrake. Jednim udarcem noge je odvalio vrh mravinjaka i kezeći se posmatrao sitne crvene tačke kako panično gmižu tlom. Kleknuo je i podigao lupu iznad njih, paleći ih desetine odjednom.
– Vau, Mare, pogledaj koliki je ovaj mrav!
– To je kraljica – odgovori on nimalo zainteresovan drugarevim paljenjem. Igranje sa lupom mu je bilo interesantnije prošlog ljeta kada je i sam pržio mrave u svom dvorištu.
– Ovaj čak ima i krila – ponovo će Dušan, sada sasvim zadubljen u svoju igru – spaliću i njega.
– Ako ti se toliko pale mravi tamo u travi sam ih vidio dosta više. Ima i crnih i crvenih.
Nakon pola sata Dušan se zasitio igre. Strpao je lupu u džep i vratio ranac na leđa. Još jednom je šutnuo razbacanu zemlju mravinjaka kao da udovoljava posljednjim trzajima želje za uništenjem. Zatim je ćušnuo manjeg dječaka koje se dosađivao pored mora i smijao se dok ovaj bezuspiješno pokušava da ga sustigne. Vratili su se istim putem kojim su došli, prolazeći pored znaka i ponovo prelazeći crnu, vrelu ulicu. Vratiće se kada ovdje bude prodavnica igračaka. Tada će biti mnogo interesantnije.
Igor Lazarević
