Motiv prvog kontakta ljudi i vanzemaljaca je jedan od najzastupljenijih u naučnoj fantastici. U fikciji, stepen tehnološkog razvitka civilizacija je najčešće uporediv, dok posjetioci sa drugih planeta nerijetko imaju antropomorfne ili zoomorfne osobine. Pojedini pisci, nalik Tomasu Dišu u „Genocidima“ ili Arturu Klarku u „Kraju djetinjstva“, civilizacijski jaz produbljuju do nivoa ponora. Međutim, čak i u tim romanima koji pokazuju da je poređenje nemoguće, postoji zainteresovanost stranih entiteta za ljudsku civilizaciju ili za resurse planete Zemlje. Ruski pisci, Arkadij i Boris Strugacki, su u svom remek-djelu „Piknik pokraj puta“ dali drugačije viđenje prvog susreta. Nakon posjete vanzemaljaca, na zemlji postoje Zone u kojima se dešavaju neobjašnjive stvari. Bizarni fenomeni uključuju vaskrsavanje pokojnika, perpetuum mobile, kuglu koja ispunjava želje, kao i porast prirodnih katastrofa u oblastima u kojima se dosele ljudi iz Zone. Naučnici ubrzo dolaze do zaključka da je do kreiranja Zone došlo slučajno. Slično kao što neki ljudi nakon piknika iza sebe ostave smeće u vidu ostataka hrane, plastičnih kesa ili potrošene baterije, i vanzemaljci su na sličan način posjetili Zemlju. Ono što je kocka šećera za insekte za livadi, to su strani artefakti za ljude. Međutim, time što postoji potpuna nemogućnost da se shvati kako predmeti funkcionišu, to ne znači da se neki od njih ne mogu koristiti. Kontakt između civilizacija je samo iluzija, nepojmljiva iz ugla ljudi baš kao i iz ugla vanzemaljaca. Time se tehnološki jaz i nemogućnost komunikacije dodatno pojačava nezainteresovanošću druge strane da do nje uopšte i dođe.
Kada je pročitao roman, Andrej Tarkovski je preporučio reditelju Mihailu Kalatazovu („Ždralovi lete“, „Ja sam Kuba“) da ga ekranizuje. Nakon što je Kalatazov odustao zbog problema sa autorskim pravima, Tarkovski je tokom snimanja „Ogledala“ odlučio da se sam prihvati režije. Angažovao je braću Strugacki da napišu scenario i počeo sa snimanjem koje je bilo praćeno brojnim problemima. Nakon prve godine rada, Tarkovski je sa ekipom završio sve scene eksterijera, da bi nakon povratka u Moskvu otkrio da je film pogrešno razvijen i potpuno neupotrebljiv. Slijedila je još jedna godina snimanja od nule, pri čemu je direktor fotografije Rerberg zbog neslaganja sa Tarkovskim dobio otkaz. Finansijski problemi su riješeni tako što je odlučeno da film bude podijeljen na dva dijela ne bi li se pokrili troškovi. Tokom snimanja scena u hemijskoj fabrici u današnjoj Estoniji, većina radnika na setu je imala alergijske reakcije i probleme sa disanjem. Nekoliko članova ekipe će kasnije umrijeti od raka pluća, uključujući i Tarkovskog.
Trud nije bio uzaludan. „Stalker“ je bio bioskopski hit u Sovjetskom Savezu i izazvao brojne polemike. Što se tiče literarnog predloška, ispostavilo se da je Tarkovski snimio potpuno novu priču smještenu u univerzumu romana. Zona je blokirana od strane vojnih vlasti, pri čemu postoje vodiči zvani Stalkeri koji krišom uvode ljude. Pisac (Anatolij Solonjicin) i Profesor (Nikolai Grinko) traže od Stalkera (Aleksandar Kaidanovski) da ih uvede u Zonu ne bi li našli sobu koja ispunjava želje. On na to pristaje, pri čemu što više vremena provode zajedno, ujedno otkrivaju i koja je prava motivacija za posjetu sobi želja.
„Stalker“ je upečatljivo vizuelno iskustvo. Tarkovski insistira na dugim kadrovima, kao i na to da narativ dodatno obogati upotrebom boja. Prije ulaska u zonu, film je snimljen u sepia tonovima. Društvo koje Pisac, Profesor i Stalker napuštaju je nedvosmisleno industrijsko, odnosno postindustrijsko. Nakon ulaska u zonu, slijede kadrovi prirode u boji, pri čemu čak i tenkovi koji trule na livadama djeluju kao nostalgični relikti prošlosti. Ovaj uspostavljeni dualizam će se par puta napustiti, kao što je scena u kojoj pas dolazi do Stalkera. Međutim, za razliku od romana kod koga se filozofski podtekst naslućuje, u filmu je on mnogo više izražen dijalogom. Opaske o istoriji, ljudskom društvu, podsvijesti i željama prirodno nadograđuju sliku. Zato je „Stalker“, prije svega, film kontrapunkta. Umjesto da ono što gledamo ilustruje ono što se izgovara, ovdje slika i riječi teku prividno nezavisno. Vizuelni akcenti koje Tarkovski koristi, kao što je soba sa pješčanim dinama nadomak sobe želja, ne služe samo da pojasne i naglase riječi, već da gledaoca emotivno pripreme za ono što će čuti. Bez riječi, „Stalker“ bi lako mogao postati trosatno umjetničarenje u kome nije lako uživati. Bez slike, scenario bi povremeno mogao zazvučati neprirodno i pretenciozno. Zajedno, dobija se savršen pokazatelj onoga što se može dočarati samo filmom, a ne slikama ili romanom.
Iako tumačenja djela ima nebrojeno mnogo, „Stalker“ se žanrovski može posmatrati kao naučna fantastika koja pokazuje da je najveća misterija u čovjeku, a ne van njega. Soba želja, ako postoji, je samo misaoni eksperiment koji je tu kako bi istakao ljudsku ograničenost. Ispuniti čovjeku njegovu najiskreniju želju znači ujedno proniknuti u njegovu srž, što je malo ko u stanju da uradi čak i za sebe. Da li je u osnovi dobro, zlo, pohlepa ili samilost, zahtjeva potpuno suočenje sa ogledalom koje je mnogo teže od susreta sa neobjašnjivim. Ključna ironija je u tome da vanzemaljci nisu donijeli misteriju na zemlju, već su čovjeka suočili sa misterijom njegovog postojanja. Tako za prvi, pravi kontakt sa nepoznatim, nije neophodno ići do oboda galaksije – dovoljno je zatvoriti oči, porinuti u sebe i sanjati psa koji ne želi da ode. Ili ih otvoriti i odgledati film u kome je neko drugi sanjao za vas.
Radenko Savić
„Stalker“ pogledajte na Festivalu fantastike u Muzeju Jugoslovenske kinoteke
Komentari